Pismo jednom prerano izgubljenom životu – By Andrea Raonić

1.19Kpregleda

Bio si mali. Nisi znao ništa o životu. Dok se tvoja sestra igrala sa lutkicama u ćošku dnevne sobe, ti si sjedio sa tatom i gledao TV. A onda je tvoj otac prebacio kanal i začuo si nešto što će u narednim godinama zauvijek promijeniti tvoj bezbrižni, mali život.

Začuo si zvuk od kog te je prošla jeza, čak iako si bio samo majušni dječačić. Shvatio si da gledaš u trke. Dok je tvoj tajo navijao pored tebe, nijemo si gledao u to čudoviste na ekranu. Stopio si se sa zvukovima i slikom, ne trepćući okicama i diveći se ljudima koji su uspjeli da to čudo zajašu i savladaju.

Čak iako si bio tako malen, znao si. Znao si da ćeš jednog dana, poput hrabrog ratnika, uzjahati tog konja, ukrotiti ga, I krenuti u rat. Znao si da ćeš jednog dana sebi kupiti taj motor, ne znajući da je on zapravo kupio tebe. I tako je i bilo. Radio si da zaradiš. Radio si da ispuniš tu želju koju si čuvao u sebi svih tih godina, a tako je puno vremena prošlo. To je bio tvoj život, zbog toga se i nisi osvrtao na majčine molbe da to ne radiš, već da uložiš u nešto drugo.

Ali si zaboravio jednu stvar – majka uvijek najbolje zna.

Onda je sve i počelo. Nikad nisi mogao da zaboraviš prvi susret sa tvojom zvijeri. Srce ti je treperilo, ruke i noge su se tresle, a oči… One su bile pune onog sjaja koji čovjek ima jedino kada gleda u osobu u koju je zaljubljen. A ti, zapravo, i jesi bio zaljubljen. Jer za tebe, to je bila jedina prava ljubav, ona koja cijelog života traje, bez obzira koliko si star i koliko godina imaš. Sve je bilo kao u snu, bio si “glavni”, ljudi su se divili tebi i vratolomijama koje si izvodio motorom. Prijalo ti je to, prijalo je jer si bio cijenjen, prijalo ti je da osjetiš strahopoštovanje koje ljudi imaju prema tebi. Ostvario si svoj san. Znali su kada prođeš kroz grad, jer su uz tebe uvijek vezivali taj zvuk brzine, koji je bivao sve jači i jači.

Molili su te da ih barem jednom provozaš, da i oni osjete taj tvoj magični svijet kojim si putovao, dok voziš…

A onda si osjetio nešto drugo – poželio si više, brže, jače. Svoju zvijer zamijenio si jos strašnijom i naucio si kako da je pripitomiš. Ali, bio si mozda i dalje isuviše mlad da shvatiš jednu stvar – zvijer možeš da promijeniš, da je pripitomiš, učiniš svojom, poslušnom, pitomom, ali ona i dalje ostaje samo jedno – ZVIJER. U jednom trenutku ce se vratiti u svoje prvobitno stanje, jer znaš… Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Ugrišće te, izdaće te… Jednom hoće. Zvijer je zvijer, monstrum, čudoviste. Živio si u iluziji da možda nešto možes da promijeniš. Ali nisi znao… Nadao si se da ćeš uspjeti. Volio si tu prokletu zvijer. Ona je bila dio tebe.

A onda si odlučio da odeš, da zajašeš svoju mašinu, ne brinući o tome kakvo je vrijeme. Ma, ona te nikada do sada nije izdala. Otišao si, ne znajući da će taj put biti, zapravo, tvoj poslednji put, put u jednom pravcu. Put bez povratka. Tog dana, odvezao si samog sebe u smrt. Odvezao si se u nebesko plavetnilo i otišao u Božiji zagrljaj. Tvoja te zvijer izdala. Rekla sam ti, zvijer je uvijek samo to, koliko god da misliš da si je promijenio. Čemu sad to? Nisi više tu.

Otac vjerovatno nikada više neće upaliti TV. Majka će proklinjati sebe što nije bila upornija, plakaće ti nad grobom svakog dana, priželjkujući da je ona tu legla umjesto tebe. A sestra? Sestra se vise ne igra lutkicama u ćosku dnevne sobe. Sada u naručju drži svog sina. Sina kojem je dala tvoje ime, sina koji podsjeća na tebe, jer on je tvoja krv, sina koji ce mozda jednog dana zaželjeti za rođendan jednu zvijer poput tvoje. Drži ga čvrsto u krilu, grleći ga, dok joj suze klize niz umorno lice, pomišljajući da ce i on možda krenuti tvojim stopama.

Nisi zapamtio – majke se uvijek plaše, majke uvijek brinu i uvijek znaju. Znala je možda i tvoja… Neću te kriviti, nemam srca. Nisam te čak ni poznavala. Poželjeću ti samo srećan put, poželjeću ti prostrane nebeske staze, poželjeću ti da nađeš mir i spokoj. Jer i ti si bio samo jedna izgubljena duša u ovozemaljskom svijetu, duša koju je zavela iluzija, duša koja je podlegla. I nije izdržala…

Ostao je iza tebe krvavi trag, koji je možda isprala kiša, ali taj trag će, zapravo, zauvijek ostati tu, na toj ulici, na toj cesti, u tom gradu, u srcima onih koji su te voljeli i uvijek će. Ostao je neizbrisiv trag iza tebe, trag koji si ostavio kao ranu i vječiti ožiljak u životima tvoje porodice, prijatelja i ostalih… Trag koji ni jedna kiša, grad, niti snijeg nikada neće moći izbrisati. Neka ti je laka crna zemlja.

P.S:

*Prijatelji, postoji toliko stvari koje u životu trebate iskoristiti. Postoji Sunce, postoji Mjesec, postoji cvijeće, more, planine, knjige, muzika, ljubav, snovi, cilj. Postoje sve te sitnice koje život znače. Dat nam je dar da ga iskoristimo kako najbolje znamo. Dato nam je mnogo poklona, prihvatimo ih i uživajmo u svakom trenutku života. Nije nam Bog podario ove godine da ih potrošimo prije kraja. Dao nam ih je ih proživimo, da se radujemo, polako, ali sigurno…. Dao nam je vrijeme.

Prije nego što pojačate gas u svojim kolima ili na motoru, sjetite se da vas kuci čeka neko, ko bi svoj život dao za vas, sjetite se da imate u čiji zagrljaj da se vratite, sjetite se svih onih koje ste poznavali, a koji su imali zlu sudbinu, sjetite se da živite život i da tu sudbinu ne izazivate. Sjetite se majke, oca, brata ili sestre…. Isto tako, onaj pješak u kojeg sad gledate dok stojite na semaforu, ima nekoga koga voli i ko njega voli… Pustite da vam život ide svojim tokom, ne ubrzavajte ga. Otici ćete kada za to dođe vrijeme.

Zato se pomolimo za sve naše prijatelje, poznanike, rodbinu, koji su rano otišli, stradajući na ovaj način, pomolimo se da nađu svoj mir u nebeskim dvorima, da pronađu Boga i ne zaboravimo ih. Dok ih god čuvamo u srcima, oni su tu sa nama.