1.3Kpregleda
Istorija autoindustrije protkana je brojnim primjerima modela koji su tržišnim uspjehom iznenadili sve, pa i svoje stvoritelje. S druge se strane nalaze jednako tako brojni, koji su doživjeli fijasko na tržištu. Nažalost, promašaji se češće pamte, a u slučaju maloserijskih proizvođača jedan značajno loš korak može završiti potpunim debaklom, čak i bankrotom cijele fabrike.
Među deset najgorih supersportskih automobila u istoriji s ove liste neki su izrazito traženi u kolekcionarskim krugovima, što ne znači da su ujedno bili tržišno uspješni. Kolekcionari cijene i promašaje, samo da su egzotični. Neki su ‘fulani’ koncepcijski, drugima je presudio loš kvalitet, a treći su na tržište stigli ili u lošem trenutku ili zastarjelom tehnologijom.
Revolucionarne promjene obično nemaju dobru prođu, a brojnima od njih odmogao je i nedostatak imidža. Ova je lista i dokaz kako ni renomirani proizvođači nisu imuni na kardinalne greške. Nažalost…
Vector M12 (1995. – 1999.)
Temeljen na Lamborghini Diablu bio je prvi model fabrike Megatech. Sve zbog čega su kupci poštovali italijanskog sportistu Amerikanci su uspjeli kompromitovati. Karoserija od stakloplastike djelovala je aerodinamičnije od Diablove, ali svi koji su ga vozili tvrde da već pri 150 km/h postaje opasan, jer gubi ‘grip’ prednjih točkova. Proizvedeno ih je 17, a Megatech je otišao u stečaj kad su Italijani ispostavili račun za 17 motora 5.7 V12 sa 500 KS.
Ferrari Mondial 8 (1980. – 1982.)
Dokaz je teorije prema kojoj su kupci spremni istresti golem novac za bilo kakav proizvod dokle god se na njemu nalazi ‘Propeti konjić’. Pininfarina se dizajnom nije proslavio, praktičnost se pokušala povećati koncepcijom 2+2, a trolitarski V8 bio je star već sedam godina (1973. ugrađivao se u Dino 308 GT4). Premda je trebao postati najpraktičniji Ferrari, kupci ga nisu prihvatili. Proizvedeno ih je 703, a danas vrijede svega 15-ak hiljada eura. Pametnom dosta.
DeLorean DMC-12 (1981. – 1983.)
Da se nije proslavio ulogom u trilogiji ‘Povratak u budućnost’, rijetki bi uopšte čuli za DMC-12. Presudili su: kockast dizajn, skučena unutrašnjost, papreno skupa karoserija od nehrajućeg čelika i slab motor (Peugeotov 2.8 V6 sa 130 KS). Umjesto najavljenih 12.000, koštao je 25.000 dolara. Kad je upao u dugove, John DeLorean se pokušao izvući zaradom od preprodaje droge. Nije uspio, a DMC-12 zapamćen je kao jedan od najvećih promašaja.
Caparo T1 (2007. – ?)
Drumski bolid F1 – bio je punopravni reklamni slogan. Stotku hvata za manje od 2,5 s, juri 330 km/h, a sve zahvaljujući Menhardovom motoru 3.5 V8 sa 575 KS, uz masu od samo 650 kg. Nažalost, na cesti je neupotrebljiv, a na ovu listu uvrstila ga je kriminalna pouzdanost. Javnost ga je ‘uzela na zub’ nakon niza nesreća od kojih je najpoznatije samozapaljenje pri 250 km/h kada je Jason Plato, britanski trkač, teško opečen.
Covini C6W (2004. – ?)
Ialijani inspirirani Tyrellovim F1 bolidom P34 iz 1976. osmislili su sportski dvosjed sa šest točkova. Izgledom nije bio oduševljen niko (sprijeda su 15, a straga 20-colni naplaci), a ‘tačka na i’ bila tromost kod brzih promjena smjera. Nije pomogao ni sjajan Audijev 4.2 V8 sa 440 KS i 470 Nm, koji ga je potjerao do 300 km/h. Ferruccio Covini, vlasnik fabrike, ne miri se s debaklom pa ga još uvijek drži u prodaji.
Qvale Mangusta (2000. – 2002.)
Prvotno se zvao De Tomaso Bigua, a kada je posrnuli De Tomaso preuzeo kalifornijski investitor Kjell Qvale preimenovan je u Qvale Mangusta. Bio je zamišljen kao konkurent TVR-u Griffith, ali ružan dizajn osudio ga je na tržišni neuspjeh pa ih je ukupno proizvedeno svega 284. Zadnji pogon i Fordov 4.6 V8 sa 320 KS sprintali su do stotke za 5,3 s, uz najveću brzinu od 257 km/h.
Aston Martin Virage (1989. – 1995.)
Kupci nisu mogli (ni smjeli) pristati na prodaju ‘muda pod bubrege’, čak ni uz 5.3 V8 sa 335 KS. Prednja su svjetla od Audija 200, stražnja od VW Scirocca, dok su brojni dijelovi bili posuđeni od Forda, Jaguara i GM-a. Vrhunac gluposti bio je tromi Chevroletov automatski mjenjač s tri stepena prenosa. Proizvedeno ih je čak 365. I previše za sportski auto sklepan po logici Grunfa iz Alan Forda. Ostaće i zapamćen kao posljednji model Aston Martina koji se proizvodio ručno.
Mitsuoka Orochi (2006. – ?)
Obzirom da nosi ime japanskog mitološkog čudovišta s osam glava i repova, ne čudi da je jedan od najružnijih superautomobila u povijesti. Japanci ga još uvijek drže u ponudi, a kupci zaziru i zbog izgleda i zbog loših performansi. Bazira se na legendarnoj Hondi NSX, ali to je palo u drugi plan. Pod haubom ove ‘zvijeri’ nalazi se Toyotin usisni benzinac 3.3 V6 sa svega 230 KS. Ni približno dovoljno…
Jaguar XJ220 (1992. – 1994.)
Kad je stigao na tržište, bio je najbrži automobil na svijetu (343 km/h), do dolaska McLarena F1 (372 km/h), ali se ipak našao na ovoj listi. Prevareni su kupci uplatili polog, jer je bio obećan 6.2 V12 i pogon 4×4. Naftna je kriza presudila motoru pa se pod haubom našao 3.5 V6 s dva turba, koji je pokretao zadnje točkove. Proizvedeno ih je 275, a Jaguar se osramotio.
Mercedes-Benz SLR McLaren (2003. – 2010.)
Teško je povjerovati da su dva velikana u zajedničkom projektu potpuno podbacila. U to je doba Daimler Chrysler imao 40 posto dionica McLarena, a zajednički je projekat trebao biti miks GT-a i ‘supersportive’. Nezgrapne dimenzije, upitan dizajn i masa od 1750 kg gurnuli su ga na marginu uprkos motoru 5.5 V8 sa 626 KS i 780 Nm. Nakon 3500 primjeraka saradnja je prekinuta, McLaren je razvio MP4-12, a Mercedes SLS AMG. I oba su neuporedivo uspješnija od SLR-a.
autoportal.hr
Dodaj komentar
