1.56Kpregleda
…Kuba.
Kuba je jedna jako siromašna zemlja, no većini nas to zapravo i nije bitno, jer dotičnu fleku na karti svijeta posjećujemo kao turisti, divimo se plažama i zalascima sunca, te se po završetku odmora vraćamo u svoje domove i kolotečinu koja sadrži sve ono što nam zapravo treba.
No za Kubance to nije tako, jer ako već ništa drugo, njihova je kolotečina uveliko drugačija u smislu automobila koje voze i iz godine u godinu sve teže i teže održavaju u životu.
Naime, već decenijama na snazi je zakon da automobili na Kubi ne smiju biti mlađi od 1959. godine, jer poput mnogih detalja u smislu ove zemlje trebaju asocirati na revoluciju koja je u tom vremenu bila aktuelna. Iskreno, to ne zvuči ni najmanje primamljivo, jer po pravilu znači da tamošnje stanovništvo po cesti vozi automobile kakve bi mi već odavno odveli na otpad.
Samim tim je na dnevnoj bazi upitno koliko će i hoće li uopštee velik broj tih (najčešće američkih) krntija uopštee izaći na cestu, a to je tek početak problematike, jer nema dijelova, uvoz istih je praktično nemoguć i ti su automobili zapravo osuđeni na sporo umiranje i definitivnu propast.
Da bi se tome ipak doskočilo na neki način, kubanska vlada je početkom ove godine izmijenila zakone oko uvoza novih automobila na područje Kube, no svi oni koji su mislili da je to dobar potez ubrzo su bili razuvjereni, jer je zakon bio toliko idiotski sastavljen, da se već u samom početku primjene istog pojavio mali milion problema.
Za početak je taj novi i „liberalniji“ zakon na snagu donio par pravila koja podrazumijevaju traženje specijalnih dozvola za sve one koji žele voziti nešto novije od 1959. godine, pa se time zatrpala državna uprava. Samim time su zahtjevi podložni iščekivanju odluke koja je većinom implementirana u sistem dvostrukih mjerila, što u prijevodu znači da će samo oni „podobniji“ moći dobiti pozitivno rješenje.
Druga je stavka svedena na činjenicu da u zakonu stoji kako je novije automobile moguće kupovati samo unutar granica Kube, tj. od ovlaštenih prodavača novih i polovnih automobila, što izuzev dvostrukih mjerila podrazumijeva i ogromnu marginu za prevare raznih vrsta.
Treći dio ove itekako „klimave“ priče o zakonskim okvirima navodi da 75% zarade od prodaje novi(ji)h automobila na Kubi ima za cilj investiciju u bolji javni prijevoz, što je pak šamar za sve one koji misle uveliko preplatiti svoje buduće automobile, jer je poruka zapravo „naš transportni sistem ne valja ništa, a nemamo novca, jer smo sve pokrali, pa vi sad kupite automobile umjesto da se vozite autobusima i na taj način pomognite nama da uzmemo još malo novca od vas“. Zbrkano, zar ne?!
No najveći problem u cijeloj priči zapravo je dijelom „naslonjen“ na ovu treću stavku u sklopu koje se s jedne strane prodaje još jedna mini-revolucija, dok se s druge strane zapravo indirektno priznaju krađe i malverzacije. Dotični problem se svodi na cijenu automobila, koja npr. za jedan najobičniji Peugeot 208 iznosi oko 90,000 dolara, a za Peugeot 508 oko 260,000 dolara.
Samim time je kupovina novi(ji)h automobila za Kubance jednostavno nemoguća, jer prosječna plata radnika u državnim službama i dalje iznosi oko dvadesetak dolara na mjesec, te bi bilo potrebno nekoliko generacija radnika unutar njihovih porodica da bi se mogao kupiti samo jedan točak ili volan, dok je cijeli automobil za nas niže klase, za prosječnog Kubanca jednostavno nedosanjani san.
Pa eto…u moru loših vijesti s domaćeg terena, gluposti, nerada i idiotizma naših vladajućih partija i njihovih predstavnika, te sto i jedne drame koju na dnevnoj bazi svi mi zajedno proživljavamo, primjer Kube zapravo može poslužiti kao poređenje u sklopu koje je jasno prikazano da uvijek može biti još gore.
Nije li to apsolutni optimizam u praksi?
automobili.hr
Dodaj komentar
