1.73Kpregleda
Iz pepela digao Bertone i nacrtao neke od najljepših auta ikada napravljenih, ali bio je gonjen nizom unutrašnjih demona
U djelima najvećih umjetnika, od El Greca do Utrilla ili Warhola nerijetko pronalazimo tragove nekih njihovih ličnih demona. U svijetu automobilističkog dizajna oni možda nisu toliko očigledni, no dramatični oblici Firentinca Franca Scaglionea jasno se mogu povezati s njegovim tužnim i nesređenim životnim putem. Djela s jasnim potpisom koja je stvorio, osim neprolazne ljepote svjedoče i o snažnom umjetničkom stavu, ali već spomenutom dramatičnošću nadmašuju sve poslijeratne umjetnike, rijetko im pariraju tek predratna remek-djela francuskog dizajna, artefakti majstora poput Saoutchika, Figonija i Falaschija.
Za vrijeme ratnih godina, provedenih u engleskom zatočeništvu, razvio je zavisnost od morfijuma. Droge su se kasnije mijenjale, ali određivale su njegov pogled na život, dajući mu inspiraciju i uništavajući ga istovremeno. Koliko su droge uticale na njegove probleme u komunikaciji s ljudima i ispade bijesa teško je reći, vjerovatno dosta, no gotovo sve u Scaglioneovom ponašanju upućuje na tada u javnosti još nepoznatu skraćenicu PTSP (Postraumatski stresni poremećaj). Samosvjestan do arogancije, odbio je raditi za Battistu Farinu, oduševljenog njegovim skicama, jer ovaj nije dozvoljavao da imena studijskih dizajnera izlaze u javnost.
Nuccio Bertone nije imao takvih inhibicija, a Scaglione mu je uzvratio stvorivši ugled Bertonea tokom pedesetih, koje je proveo kao glavni dizajner ondje, a koji će kasnije nadograditi njegovi nasljednici Giugiaro i Gandini. Alfe su bile područje na kojem se posebice isticao, bilo da je riječ o klasičnoj Giulietti Sprint, radikalnim aerodinamičnim BAT projektima ili iz njih proizašle Sprint Speciale. Retrospektivno, jednako je značajan i njegov NSU Sport Prinz, kojim je pokazao ekipi u najinovativnijoj njemačkoj gabrici automobila kako njihovi proizvodi mogu biti i lijepi, te začeo tradiciju koju Audi i dan-danas nastavlja.
Solo igrač po prirodi, Scaglione je napustio Bertonea nakon jedne od mnogobrojnih žestokih svađa i proveo šezdesete kao samostalni dizajner, no mahom birajući projekte (ili su možda oni birali njega u nekoj čudnovatoj sinergiji s unutrašnjim demonima, kako to nerijetko biva) koji bi završili propašću ili ostali nerealizovan. Prilično radikalni prototip prvog Lamborghinija, 350 GTV, nije zaživio, odnosno Touring ga je kasnije prepravio u oku prihvatljiviju formu. Dva prekrasna cestovna bolida sa središnje smještenim motorom, ATS 2500 GT i Alfa Romeo 33 Stradale, vrhunci su njegovog stvaralaštva šezdesetih, no glavninu projekata radio je za Franka Reisnera.
Apollo GT i Griffith zaživjeli su s one strane Atlantika, iako kratkotrajno, nagovijestivši da bi tu moglo biti dugoročnijeg “hljeba”, pa je Scaglione investirao svu ušteđevinu u novu Reisnerovu kompaniju, Intermeccanicu. Za nju je i dizajnirao seriju automobila, od kojih su najpoznatiji prekrasni modeli Italia i Indra. Ovaj potonji je bio i zadnji rad velikog umjetnika – po finansijskom kolapsu kompanije osim novca je izgubio i ono malo povjerenja u ljude te se u potpunosti povukao iz javnog života još sredinom sedamdesetih.
Do te mjere da su ga istoričari automobilizma godinama smatrali nestalim, ili objavljivali podatak kako je umro još 1980. U stvarnosti se godinu poslije svoje navodne smrti preselio u seoce Suvereto pored Livorna, gdje je umro od raka pluća 1993. Mnogi se njegovi radovi i danas smatraju vrhom automobilskog dizajna dvadesetog vijeka, a ponajviše, svakako, nenadmašna Alfa Romeo 33 Stradale.
autoportal.hr
Dodaj komentar
